Nakon što sam se prošle sezone zaljubio u rukometnu atmosferu u zagrebačkoj Areni, ponajprije uz RK Zagreb u Ligi prvaka, a kasnije i uz rukometnu reprezentaciju, nestrpljivo sam čekao ovosezonske nastupe zagrebaša, no doživio sam gorko razočaranje, vjerujem, kao i većina bijelih Lavova. Dok u domaćem prvenstvu Zagreb posao odrađuje rutinski, ovosezonska skupina Lige prvaka, iako označena kao prolazna za razliku od prošlosezonske, razotkrila je sve slabosti i unutarnje probleme kluba.

Gostovanje kod Eurofarm Pelistera u Bitoli završilo je porazom i bilo je samo najava niza koji je slijedio i postepeno lomio samopouzdanje. Wisła Płock, Barcelona, PSG, GOG, Pick Szeged i Magdeburg, porazi bez pravog odgovora osim nekih 20 minuta u kojima je Zagreb izgledao ozbiljno. Prvi bodovi došli su tek u domaćem susretu protiv Pelistera, kao svojevrsno djelomično olakšanje.

Zagreb je izgubio gard, jer arena Zagreb, mjesto na kojem su padali i najveći europski klubovi, pretvorila se u još jednu stanicu za upisivanje bodova. Dojam je da su za to prvenstveno kriva loša kadrovskih rješenja, odnosno lutanje onih koji biraju igrače godinama.

Bilo je jasno da će Zagreb teško nadomjestiti Zvonimira Srnu i Mateja Mandića, nakon čijeg su odlaska priliku su dobili Grbavac, Suljagić, pa i Sandro Meštrić koji je samo u jednoj utakmici pokazao više od prethodno spomenute dvojice, a za sljedeću sezonu već je dogovoren dolazak Slovenca Urha Kastelica. Zamjena za Zvonimira Srnu, Diano Neris Ćeško navodno je bio već dogovoren, no došlo je do problema u realizaciji posla između Zagreba i ljubuškog Izviđača. Kao zamjena Timura Dibirova doveden je Bjelorus Stanislav Sadovski koji je nakon ozlijede na pripremama uhvatio neki ritam. Igor Karačić, Aleksa Tufegdžić i Mateja Dodić ozlijedili su se nedugo nakon početka sezone te nisu pružili konkretan učinak.

Propuštena je mogućnost dovođenja desnog vanjskog Mateja Svržnjaka iz Sesveta, te lijevog vanjskog Leona Ljevara iz slovenskog Slovana, domaćih igrača koji su sigurno kvalitetniji od stranaca koji su došli u posljednje vrijeme (Przytula, Topić, Walyzak, Faljić), dok se isto ne može reći za Gruzijaca Gigija, koji ozbiljan potencijal zasad naznačuje samo bljeskovima.

Filip Glavaš, Luka Lovre Klarica i Ihar Beljavski glavni su igrači Zagreba, a upravo je potonji jedno od rijetkih imena s kojima je sportska politika Zagreba pogodila proteklih godina, dok se u povratničkim utakmicama istaknuo Ivano Pavlović kojega su duže vrijeme mučile ozljede.

S obzirom na sve viđeno ne samo ove, već i prethodnih sezona, definitivno se može reći da Nexe i Sesvete gledajući sportsku politiku i s obzirom na financije rade bolji posao od Zagreba. Ne bi bilo iznenađujuće da privremenog trenera Nenada Šoštarića koji je zamijenio Andriju Nikolića, koji nipšoto nije loš trener, zamjeni Igor Vori, trener Sesveta koji radi odličan posao u hrvatskom prvenstvu i u europskoj ligi. Naravno uz uvjet da mu se da vrijeme, odnosno kontinuitet, jer RK Zagreb si radi svog imena, slavne povijesti i kao glavni izvor hrvatskih reprezentativaca ne smije dozvoliti ovakav negativni kontinuitet loših rezultata u Ligi prvaka.