Pad Rubena Amorima u Manchester Unitedu nije bio tek slučajan niz loših rezultata; bio je to priznati poraz pokušaja da se stranom, rigidnom taktičkom sustavu nametne identitet kluba koji počiva na posve drugačijim temeljima. Na "Teatru snova" ponovno su se ugasila svjetla jedne vizije koja, ruku na srce, nikada nije ni pripadala tom travnjaku. Amorim je možda "izračunao" svoj odlazak onog trenutka kada je javno počeo propitivati iskrenost vlasnika i autoritet uprave, shvativši da je u modernoj klupskoj strukturi on tek „head coach“, dok je on silno želio biti onaj staromodni, svemoćni menadžer.

Najveći grijeh Amorimova mandata bila je taktička tvrdoglavost. Igrati s petoricom u zadnjoj liniji u klubu čija povijest vrišti za napadačkim nogometom i brzim krilima nije samo pogreška, to je svetogrđe. United pod Amorimom nikada nije bio u kontroli utakmice. Bio je to defenzivan, zagušen sustav koji je gušio kreativnost igrača poput Brune Fernandesa ili mladog Kobbieja Mainooa. Ironija je potpuna: Amorim odlazi s više milijuna na računu nego što je donio bodova, ostavljajući iza sebe momčad koja je pod njegovim vodstvom pobijedila u tek tri od deset utakmica.

Ono što navijače Uniteda boli više od samih rezultata jest osjećaj gubljenja klupskog DNK-a. Infiltracija kadrova iz Manchester Cityja u samu srž upravljanja od Omara Barade do Jasona Wilcoxa stvara duboko nepovjerenje. Postoji opravdan strah od "cityfikacije" Uniteda. Glasine o dolasku Enza Maresce, čovjeka izravno povezanog s tim krugom, izazivaju takav otpor da su pojedini legende kluba spremni vratiti svoje sezonske ulaznice. Klub je postao institucija koja je zaboravila vlastitu filozofiju, pokušavajući kopirati susjede, dok bi zapravo trebala prigrliti vlastitu povijest.

Kada se razmatra tko bi trebao trajno preuzeti užarenu klupu Old Trafforda, imena koja cirkuliraju otkrivaju duboku podijeljenost u viziji budućnosti kluba. Thomas Tuchel se nameće kao apsolutni favorit za one koji traže dokazano, elitno ime i trener s iskustvom u vođenju giganata poput PSG-a, Chelseaja i Bayerna posjeduje auru koja može nadvladati pritisak kluba. Ipak, njegova sklonost igri temeljenoj na posjedu lopte kod dijela stručne javnosti izaziva bojazan da bi United mogao postati tek blijeda kopija Manchester Cityja. S druge strane, zagovornici povratka korijenima vide Michaela Carricka kao idealno rješenje. On poznaje klub "iznutra i izvana", posjeduje smirenost i autoritet legende, te bi mogao donijeti prijeko potreban mir svlačionici. Ipak, ostaje opravdana sumnja ima li on dovoljno iskustva za trajno vođenje Uniteda u ovom trenutku. Navijači, pak, s čežnjom gledaju prema Unaiju Emeryju, koji je u Aston Villi uspostavio potpunu kontrolu, ali realnost je da bi ga bilo gotovo nemoguće izvući iz tog projekta usred sezone. Najradikalniji prijedlozi idu čak do zazivanja Roya Keanea, ne kao taktičkog maga, već kao vođe koji bi unio disciplinu u svlačionicu i ponovno ujedinio fanatičnu bazu navijača koja je umorna od eksperimenata. Ono što je sigurno jest da klub više ne smije dovoditi trenere poput Enza Maresce samo zbog "cityfikacije", jer bi takvo ignoriranje klupske povijesti moglo dovesti do potpunog raskida s navijačima. 

Dok se čeka trajno rješenje, Michael Carrick preuzima kormilo. Ideja da on vodi momčad do kraja sezone, po mogućnosti uz pomoć iskusnih figura poput Stevea Brucea, čini se kao najrazumniji potez. Unitedu ne treba novi eksperiment usred zime; treba mu netko tko će vratiti formaciju 4-4-2, stabilizirati obranu i dopustiti talentima da igraju bez okova rigidnih sustava.

Moramo biti iskreni: Manchester United više nije prvi izbor za apsolutnu svjetsku elitu poput Judea Bellinghama ili Kyliana Mbappéa. Danas se igrači privlače "premijama" i obećanjima o milijunima pratitelja na Instagramu, a ne nužno sportskim projektom. Klub je dopustio da postane biznis koji je zaboravio da je nogometni klub. Sljedeći potez Jima Ratcliffea i njegove uprave bit će presudan. Hoće li konačno dovesti nekoga tko prihvaća povijest Uniteda kao snagu, a ne kao teret, ili će nastaviti lutati u sjeni tuđih uspjeha?.Prvi odgovor dobit ćemo već protiv Burnleyja. Navijači ne traže čuda, traže samo svoj Manchester United natrag.