Subota je poslijepodne. Hajduk je izgubio drugu utakmicu za redom u proljetnom dijelu sezone. Prijetnja bodovnog zaostatka od 7 bodova za vodećim se u mentalnoj slici publike ostvarila i prije nego što je konačno upisana na tablici. Momčad nije izgledala najbolje. Navijači su opet postali nervozni. S jedne strane tribine je Torcida već počela sa žalosnim naricanjem, dok se s druge strane stadiona čuju povremeni rasistički komentari upućeni jednom Hajdukovom krilnom igraču, uvrede na španjolskom jeziku posvećene treneru u njemu razumljivom obliku, kao i zazivanje već pomalo zaboravljenih igrača poput Mije Caktaša, kojeg smo nepravedno potjerali zato što nam nije valjao. Jedno tipično gostovanje uslijed kojeg dolazi period sjetnog zagrijavanja nakon malo manje od dva sata prohladnog povjetarca čije djelovanje Hajduk nije uspio ublažiti ni na koji način.

Igra je bila lošija u odnosu na prethodno kolo. Forsirali su se principi igre koji nisu prilagođeni uvjetima na terenu, Livaja je ostao nedorečen iako je ovaj put odigrao većinu utakmice, Gorica je svoj dio posla odradila maksimalno dobro i, usprkos nekim statističkim pokazateljima, zasluženo pobijedila. Da se razumijemo, Hajduk nije bio grozan, ali nije bio ni dobar. Mogao se izvući nekakav remi i da se kojim slučajem pobijedila Istra, 4 boda od dostupnih 6 uz ovakvu igru ne bi bio veliki problem. Međutim, realnost je ipak drugačija. Hajduk nije uspio doći do bodova u posljednje dvije utakmice, dok u posljednjih 9 ima 3 pobjede, 3 remija i 3 poraza, što je mizernih 1,3 boda po utakmici, a nezadovoljstvo sve više i više raste.

U široj slici, Hajduk je objektivno u rezultatskom posrtaju, a kratkoročno je u prvom stadiju kriznog stanja i zvone zvona za uzbunu. Međutim, nogomet koji prikazuju nije toliko loš, vrijednost igračima generalno raste, a utakmice u velikoj mjeri igraju mladi produkti akademije. Može se reći kako Hajduk ima izrazito dobre pokazatelje za razvojni klub, no u natjecateljskom smislu itekako kaska za konkurencijom, što dovodi trenutnu upravu pred prvi pravi ispit, htjeli to oni ili ne.

Ovo je trenutak u sezoni kad netko s viših pozicija mora istupiti i preuzeti odgovornost. Jasno reći koja su očekivanja za ovu sezonu, koji su ciljevi i nastavlja li se dalje s ovim trenerom ili se traže druga rješenja. Situacija u kojima skupine pojedinaca urlaju kako je trener gotov i sarkastično se pozdravljaju se s njim nisu dopustive. Ne iz razloga što bi se trebalo zabraniti promrzlim ljudima da kritiziraju loš rezultat, već iz razloga što niti jedna osoba koja prati klub ne može sa sigurnošću reći da će Garcia dočekati ožujak na klupi Hajduka pa vjerojatno ni on sam. Atmosfera koju generira takvo Hajdukovo okruženje nužno ulazi u svlačionicu i, povijesno gledano, uglavnom donosi štetne posljedice. Upravo bi predsjednik uprave ili sportski direktor trebali u tim trenucima biti štit koji će ovakvo stanje odvlačiti od igrača i trenera. Oni su ti akteri koji sada moraju jasno stati iza njih i dopustiti im da se izvuku iz negativnog perioda ili ako im već ne žele biti podrška, najjasnije to pokazati, jer niti jedan klub, pa ni Hajduk, nema vremena za mutna i nejasna razdoblja ako želi napredovati.

U idealnom svijetu bi vodstvo kluba konkretnije i javno stalo iza svih aktera u svlačionici, obustavilo sve glasine i tračeve koji opterećuju radne procese i dalo svima dovoljno vremena i povjerenja da se mogu pokazati u najboljem svjetlu. U tom slučaju, ukoliko se pokažu neuspješnima nećemo za njima žaliti kao što je sada žalimo za objektivno dobrim trenerima poput Valdasa ili Leke. Bio bi to značajan odmak od višedesetljetne politike stihije i reaktivne destrukcije. Prošle godine se prepustilo Gattusu da se sam uhvati u koštac s hajdučkim ludilom i pokuša zadržati svlačionicu fokusiranom. Potrebno je učiti iz vlastitih grešaka.