Što je meni ovo trebalo? Tako glasi pitanje koje je aktualni predsjednik Hajduka postavio 16. kolovoza 2024. godine prilikom intervjua za jednu hrvatsku nacionalnu televiziju. Inspiraciju za takvu izjavu nije trebao dugo tražiti. Naime, ta je uzrečica već neko vrijeme uspostavljena kao topos gledanja na svijet iz hajdučke perspektive. Ona je sveprisutno stanje, viskozna smjesa koja zadržava postojanje u paradoksalnom tipu gibanja lišenog kretnje. Kroz nju prostor i vrijeme konvergiraju u negaciji koja proždire svako poništenje vlastitog ostvarenja i ostavlja nas zarobljene u vječnom iščekivanju boljeg sutra. Ona je sama sebi svrha i nastaje sama po sebi, gotovo neprimjetno, a iza sebe ostavlja isključivo ništavilo i besmisao kao vrhovnu identitetsku odrednicu.

Jer kakvog smisla ima smjena četvrtog sportskog direktora u mandatu jedne uprave? Kakvog smisla ima konferencija za medije u kojoj je izrečeno ništa, sazvana je kao festival transparentne komunikacije. Kakvog smisla ima konferencija za medije u kojoj predsjednik ne može samostalno sjesti pred novinare i objasniti što se događa u klubu, bez da ga netko iskusniji i pametniji ne drži za ruku? Može se prihvatiti i argument da je neke podatke nužno zadržati unutar kluba, međutim čemu onda uopće izlazak pred javnost? Kakvog smisla ima zadržavanje osobe na ključnom radnom mjestu sportskog direktora, ako svi znaju da je tu privremeno? Zašto se dodatno mrcvari čovjeka koji je došao u klub s dobrom voljom i na temelju obećanja koja mu nisu mogla biti ispunjena?

Od sportske politike jednog nogometnog kluba izgleda da neće ostati kamen na kamenu. Već dvije godine se pokušava uspostaviti neki oblik koherentnog radnog kolektiva i već dvije godine se nije uspostavilo ništa u što se bilo koji navijač može dugoročno pouzdati, a nitko za to neće odgovarati. Hajduk je postao klub čijim navijačima je zabavno vrijeđati vlastite igrače, nametati nemir u radne procese, ponižavati ljude od kojih tražimo da nam donesu radost, mrziti, okrivljavati, pozivati na smjene i ponašati se sukladno maksimi kaosa i autodestrukcije. Klub je polako postao sam sebi svrha i zato se predsjednik svaki dan pita što mu je ovo trebalo, jer da zna odgovor, pitao bi bi se samo jedanput. Rezultat nije trend, ili jesi ili nisi.