Jučer je objavljena analize skupine A, a danas nastavljamo dalje. Na redu je skupina B u kojoj bi se, barem po mojim prognozama, mogli dogoditi neki neočekivani ishodi...

KANADA

Ako u meksičkoj reprezentaciji postoji nešto romantično, u kanadskoj onda postoji nešto primamljivo. Ne samo zato što će igrati na domaćem terenu, niti zato što iza sebe ima jednu od najbrže rastućih nogometnih scena na svijetu, nego zbog osjećaja da je ovo konačno njihov trenutak, njihovih pet minuta kada će zasjati na najvećoj sceni. Generacija koja je godinama najavljivana kao povijesna sada dolazi na pozornicu koja joj je doslovno servirana.

Kanada u turnir ulazi s jasnim identitetom. Pod vodstvom Jessea Marscha prihvatila je nogomet visokog intenziteta, agresivnog presinga i vertikalnosti. Ideja je jednostavna – osvojiti loptu što bliže protivničkom golu i napasti prije nego što se suparnik posloži. Takav stil savršeno odgovara igračima poput Alphonsa Daviesa i Tajona Buchanana, dok Jonathan David donosi prijeko potrebnu realizaciju.

Na papiru, Kanada izgleda kao momčad koja svakome može stvoriti probleme. Individualna kvaliteta nikada nije bila veća, nekoliko ključnih igrača nastupa u ozbiljnim europskim klubovima, a konkurencija unutar momčadi podignuta je na novu razinu. Ipak, postoje razlozi za oprez. Prvi je kontinuitet. Tijekom priprema reprezentaciju su pratili problemi s ozljedama važnih igrača. Davies je propuštao utakmice, obrana se često mijenjala, a vezni red nerijetko bio improviziran. Takve se stvari mogu preživjeti u prijateljskim utakmicama, ali na Svjetskom prvenstvu svaka slabost brzo postaje vidljiva.

Drugi problem je disciplina. Marschov sustav traži ekstremnu energiju i stalni pritisak, ali takav pristup nosi i rizik. Kanada je u posljednjim godinama često ulazila u situacije u kojima gubi kontrolu nad utakmicom. Momčadi koje stalno igraju na rubu ponekad ga i prijeđu, a na velikim turnirima takve pogreške skupo se plaćaju.

Možda je ipak najvažniji psihološki faktor. Kanada će otvoriti turnir pred svojim navijačima, uz golema očekivanja. Bit će to povijesni trenutak, ali i dodatni teret. Ova generacija još nema iskustvo pobjeđivanja na najvećoj sceni. Na posljednjem Svjetskom prvenstvu pokazala je hrabrost i energiju, ali nije osvojila ni bod. Isto vrijedi i za njihov prvi nastup 1986. godine. Kanađani tako još uvijek čekaju prve bodove na svjetskim prvenstvima.

Skupina u kojoj se nalaze nije ni prelagana ni posebno zahtjevna. Švicarska donosi iskustvo i stabilnost, Katar ima dovoljno kvalitete da bude neugodan, a Bosna i Hercegovina pokazala je da zna igrati pod pritiskom. Kanada ima dovoljno kvalitete za prolazak skupine, pa čak i za osvajanje prvog mjesta. Domaći teren, podrška publike i napadački potencijal trebali bi biti presudni.

No, upravo tu dolazimo do granice njihova realnog dosega. Nokaut faza traži nešto drukčije. U jednoj utakmici nema prostora za ispravljanje pogrešaka, a tada do izražaja dolaze kontrola ritma, taktička fleksibilnost i sposobnost upravljanja susretom. Marschov sustav briljira kada postoji prostor za tranziciju. Ali što kada protivnik zatvori linije, uspori igru i natjera Kanadu na pozicijski nogomet? Tada se otvaraju pitanja kreativnosti, strpljenja i donošenja odluka pod pritiskom. Upravo u tim segmentima Kanada još uvijek zaostaje za elitom.

Projekcija ovog turnira poprilično je jasna. Kanada će vjerojatno proći skupinu na krilima atmosfere i individualne kvalitete. Pokazat će energiju, brzinu i napadački potencijal koji će oduševiti neutralne gledatelje. Ali, u šesnaestini finala mogla bi naići na taktički zrelijeg i discipliniranijeg protivnika koji će je prisiliti na nogomet koji joj nije prirodan. Tada će razlika u iskustvu i kontroli igre postati presudna.

Prognoza: šesnaestina finala

***

BOSNA I HERCEGOVINA

Bosna i Hercegovina ponovno je na Svjetskom prvenstvu! Dvanaest godina nakon Brazila, momčad Sergeja Barbareza vratila se na najveću nogometnu pozornicu. Nakon jedanaesteraca protiv Walesa i senzacionalnog izbacivanja Italije u Zenici, malo je tko ostao ravnodušan. Pogotovo na našim prostorima.

No, kako je početna euforija splasnila, dolazi vrijeme za realniju procjenu, a ona kaže da je Bosna i Hercegovina dovoljno kvalitetna da prođe skupinu, ali i dovoljno limitirana da bi teško mogla napraviti ozbiljniji iskorak. Najveći razlog za optimizam i dalje je Edin Džeko. Gotovo dva desetljeća nakon debija za reprezentaciju ostaje lider, najbolji strijelac i emocionalni motor momčadi.

Istovremeno, upravo je ovisnost o Džeki najveći razlog za zabrinutost. Koliko god njegovo iskustvo bilo dragocjeno, činjenica da reprezentacija i dalje toliko ovisi o 40-godišnjem napadaču govori mnogo o sporom stvaranju nasljednika. Ermedin Demirović profilirao se kao ozbiljan napadač, ali još ne ostavlja dojam igrača koji može sam nositi reprezentaciju kroz veliki turnir.

Ipak, Bosna danas ima nešto što dugo nije imala – širinu. Amar Dedić već se etablirao kao moderan bek europske razine, Benjamin Tahirović donosi sigurnost u posjedu, a od 18-godišnjega Kerima Alajbegovića očekuje se da postane nova zvijezda reprezentacije. U zemlji koja godinama traži novu generaciju lidera, njegov razvoj donosi dodatni optimizam. Ono što moram napomenuti je izostanak Harisa Tabakovića, junaka koji je golom Talijanima u Zenici osigurao produžetke. Ovaj 31-godišnji napadač Borussije M'gladbach doživio je prijelom kosti skočnog zgloba u posljednjem kolu Bundeslige.

Ono što posebno karakterizira Barbarezovu momčad jest mentalitet. Bosna i Hercegovina više ne djeluje kao reprezentacija koja se raspada nakon prvog ozbiljnog udarca. Protiv Walesa vratila se u završnici utakmice, kao i protiv Talijana, uz kontrolu većeg dijela utakmice. Čini se da je Barbarez uspio uvjeriti igrače da pripadaju velikoj sceni.

Zbog toga Bosna neće biti lagan protivnik ni na Svjetskom prvenstvu. Međutim, ostaju problemi koje veliki turniri rijetko opraštaju. Prije svega, obrambena nestabilnost. Sead Kolašinac donosi iskustvo i čvrstinu, ali obrana često izgleda ranjivo protiv brzih i tehnički kvalitetnih protivnika. Poseban problem nastaje nakon izgubljene lopte, kada momčad lako ulazi u kaotične faze igre.

Slična ograničenja postoje i u veznom redu. Tahirović i Gigović imaju kvalitetu, ali Bosni nedostaje veznjak koji može kontrolirati tempo protiv najjačih reprezentacija. Nekada je tu ulogu imao Miralem Pjanić, a danas takav profil jednostavno ne postoji. Zato Bosna najbolje funkcionira kada nije favorit, kada može čekati priliku, igrati na emociju i kažnjavati pogreške protivnika.

Vrlo je moguće da upravo takvim pristupom prođe skupinu. Dovoljna je jedna dobra večer, jedan raspoloženi Džeko ili Demirović i Bosna može napraviti još jedan veliki rezultat. No šesnaestina finala ipak djeluje kao realan plafon ove generacije. Nedostaju joj širina, iskustvo i stabilnost koje krase reprezentacije sposobne za dugačak turnirski put.

Ipak, to ne umanjuje vrijednost ovog uspjeha. Nakon godina lutanja i propuštenih natjecanja, povratak na Mundijal predstavlja veliki korak naprijed. Možda Bosna i Hercegovina neće biti najveća senzacija turnira, ali ponovno djeluje kao reprezentacija protiv koje nitko neće željeti igrati.

Prognoza: šesnaestina finala

***

KATAR

Kada se danas spomene Katar, većina nogometne javnosti odmah pomisli na Svjetsko prvenstvo 2022. godine i domaćina koji je natjecanje završio s tri poraza u tri utakmice. Mnogima je to bio dokaz da Katar ne pripada svjetskoj eliti. Četiri godine kasnije, taj dojam i dalje postoji. Ipak, postoji nekoliko razloga zbog kojih bi Katar mogao biti jedno od ugodnijih iznenađenja ovog Mundijala.

Dok su mnoge azijske reprezentacije prolazile kroz smjene generacija i promjene identiteta, Katar je ostao vjeran modelu koji mu je donio najveće uspjehe. Dvostruki uzastopni prvaci Azije zadržali su jezgru momčadi, a dolazak Julena Lopeteguija dodatno je podigao razinu organizacije. Više nije riječ o egzotičnom projektu, nego o potencijalno ozbiljnoj natjecateljskoj reprezentaciji.

Katar neće impresionirati individualnom kvalitetom poput europskih velesila. Većina igrača dolazi iz domaće lige, ponajviše iz Al Sadda i Al Duhaila. No, upravo je to možda njihova najveća prednost. Ova momčad igra zajedno godinama, automatizmi postoje, a uloge su jasno definirane. U reprezentativnom nogometu, gdje je vremena za pripremu malo, takva kohezija često vrijedi više od nekoliko zvučnih imena. Predvodi ih Akram Afif, igrač koji već godinama simbolizira katarski nogomet. Možda nikada neće postati globalna zvijezda, ali njegova kreativnost, osjećaj za prostor i sposobnost stvaranja viška ostaju srce katarskog napada.

Jednako važna promjena dogodila se na mentalnoj razini. Na domaćem Svjetskom prvenstvu Katar je djelovao paralizirano pritiskom. Danas toga više nema. Ova generacija zna kako izgleda najveća nogometna pozornica i više ne ulazi u utakmice s kompleksima. Prošireni format natjecanja dodatno im ide u prilog. Turnir s 48 reprezentacija povećava prostor za iznenađenja, a Katar pripada skupini reprezentacija koje mogu profitirati iz takvog okruženja. Neće dominirati posjedom niti igrati atraktivan nogomet, ali mogu biti izuzetno neugodni. Momčad je kompaktna, disciplinirana i opasna u tranziciji. Naravno, problemi postoje. Obrana nije elitna razina, nedostaje širine u kadru, a nekoliko ključnih igrača ulazi u završnu fazu karijere (Khoukhi 35 godina, Miguel 35, Hatem 35, Boudiaf 35, Al-Haydos 35, Soria čak 42!). Protiv fizički moćnijih reprezentacija i dalje imaju ozbiljnih poteškoća.

Ipak, moje je mišljenje da u skupini sa Švicarskom, Bosnom i Hercegovinom i Kanadom imaju realne izglede za prolazak dalje. Ako se to dogodi, šesnaestina finala vjerojatno predstavlja njihov krajnji domet. Razlika u individualnoj kvaliteti protiv svjetske elite tada postaje prevelika. No i sam plasman među 32 najbolje reprezentacije svijeta bio bi značajan uspjeh za momčad koju su prije četiri godine mnogi otpisali. A i danas otpisuju.

Prognoza: šesnaestina finala

***

ŠVICARSKA

Švicarska u Svjetsko prvenstvo ulazi gotovo neprimjetno. Djeluje kao savršeno podmazan mehanizam, kao tipičan švicarski sat koji nikada ne kasni. No, upravo se u toj preciznosti možda skriva i najveća slabost ove generacije. Švicarska već godinama ne napreduje prema vrhu, nego održava istu razinu. Dovoljno visoku za poštovanje šire nogometne javnosti, ali ne i za iskorak prema samom vrhu.

Pod vodstvom Murata Yakina izgradili su identitet temeljen na disciplini, organizaciji i obrambenoj stabilnosti. Ovo je momčad koja rijetko gubi strukturu, koja zna patiti bez lopte i koja gotovo nikada ne paničari. Granit Xhaka ostaje srce sustava, dok Manuel Akanji i vratar dortmundske Borussije, Gregor Kobel, čine obrambenu okosnicu koja ulijeva sigurnost.

Godinama su sinonim za stabilnost. Redovito prolaze skupine i dolaze do nokaut faze (od SP-a 2014. nanizali su šest prolazaka skupina), ali rijetko odlaze korak dalje. Na posljednja tri svjetska prvenstva uvijek su bili konkurentni, no nikada dovoljno dobri da ozbiljno zaprijete najboljima, što nije slučajnost. Švicarska je taktički disciplinirana i tehnički uravnotežena, ali joj nedostaje nepredvidiva iskra koja odlučuje velike utakmice.

Najveći problem nije obrana, nego napad. Prečesto djeluje kao proizvod sustava i strpljenja, a premalo instinkta i individualne inspiracije. Kada utakmica uđe u fazu u kojoj je potreban trenutak genijalnosti, Švicarska često ostaje, rekao bih, nedorečena. Postoji i jedan dodatni faktor koji bi mogao igrati važnu ulogu. Sve utakmice skupine igrat će se u podnevnom terminu, pod uvjetima koji europskim reprezentacijama nisu prirodni. Švicarska je momčad koja živi od kontrole, ritma i preciznog tempiranja. Igrati izvan tog ritma znači donositi odluke djelić sekunde sporije i gubiti koncentraciju u trenucima koji odlučuju utakmice.

Kvalifikacije su odradili odlično, mirno i bez velikih problema (četiri pobjede i dva remija). No, Svjetsko prvenstvo nagrađuje reprezentacije koje mogu izaći izvan vlastitog sustava i pronaći rješenje kada plan više ne funkcionira. Upravo tu nastaje najveća dilema oko ove generacije.

Breel Embolo u prošlosti je znao biti prava prijetnja, a Xherdan Shaqiri, kojeg nema u reprezentaciji od 2024., godinama je bio čovjek velikih trenutaka, ali današnja Švicarska djeluje više kao kolektiv nego kao momčad s igračima koji mogu sami prelomiti utakmicu. A ponekad je upravo takav pojedinac razlika između uspjeha i razočaranja.

Zato se nameće nepopularan zaključak. Švicarska bi mogla biti jedno od većih razočaranja turnira. Ne zato što je loša, nego zato što je previše predvidiva. U skupini koja ne izgleda zastrašujuće, upravo bi ih ta predvidivost mogla skupo stajati.

Prognoza: skupina

***

Skupina B, raspored

12.06. (21:00 h): Kanada - BiH (BMO Field, Toronto)

13.06. (21:00 h): Katar - Švicarska (Levi's Stadium, Santa Clara)

---

18.06. (21:00 h): Švicarska - BiH (SoFi Stadium, Inglewood)

19.06. (00:00 h): Kanada - Katar (BC Place, Vancouver)

---

24.06. (21:00 h): Švicarska - Kanada (BC Place, Vancouver)

24.06. (21:00 h): BiH - Katar (Lumen Field, Seattle)