Mrzim igrat nogomet kad je vruće. Ali eto, ja sam gospodin golman jedne ekipe, i na moju žalost, oni nemaju drugog golmana uz mene. Pa se, unatoč trideset u hladu, ipak moram pojaviti i odraditi još jednu utakmicu u nizu. Uz moje negodovanje, ali i ono moje žene, koja iz nekog razloga baš petkom, u vrijeme mojih prethodno najavljenih utakmica, oslobađa svoj raspored i planira odlaske u kino. No dobro, kao golman se bar ne moram puno umarati, pogotovo na ovoj, rekreativnoj, razini. A i na tribinama je pet ljudi, bliskih prijatelja i rodbine ovih na terenu, onih pet koji stvarno nemaju pametnijeg posla petkom. Ne blamiram se pred previše ljudi. Malo se i istrčim, na trenutke misleći da sam i dobar. Kvragu, Vozinha je postao zvijezda s 40, ja imam još skoro deset do njega, pa zašto ne bih i ja?

Izblamirao sam se. Utakmicu smo izgubili, popili po pivo, a onda žurno doma na utakmicu baš tog Vozinhe i njegovog Cabo Verdea i Argentine. I utakmice u kojoj ja, kao i svaki normalan čovjek izvan Argentine, navijam za Cabo Verde. Argentinu ne volim, što je zapravo i nebitno za ovaj kontekst, Messija stvarno ne mrzim, ali navijam za Cabo Verde jer svaki gore navedeni normalni čovjek će, iz nekog razloga, uvijek navijati za underdoga. Kojih je na ovom prvenstvu bilo nikad više, jer FIFA je odlučila prvenstvo povećati na 48 ekipa. Svi oni koji su dosad rubno ostajali bez Svjetskog dobili su ponešto više šanse za kvalificiranje na turnir, neki su je iskoristili, neki ne (čitaj: Italija), a dosta se prostora popunilo i potpunim egzotikama koje, uz dužno poštovanje, ne bi došle na turnir s 32 reprezentacije ni u četvrt posto simulacija niti u narednih stotinu prvenstava.

U najavama, ovo je bilo prvenstvo negodovanja protiv svega što se oko prvenstva događalo. Narativ je ponajviše bio usmjeren na tu ekspanziju i činjenicu da su ‘nezasluženo’ na prvenstvu tamo neki otoci, Jordan, Curaçao, Uzbekistani… Iako svi mi u sebi imamo taj gen koji se, ako ne igraju ‘naši’, koji god ‘naši’ bili, aktivira i želi pobjedu slabije ekipe u odnosu na jaču – pa smo u sve i jednoj utakmici gore navedenih država, uz još poneku, svim srcem željeli da ti isti pobijede. Because everyone loves a good underdog story, right? A i rijetko tko može ostat imun na ponosne scene tih malih prilikom pjevanja himne i slavlja pogodaka u dresu nacionalne vrste.

Naravno, FIFA nije proširila prvenstvo jer je nekome srce zatitralo na pomisao o ponosnim igračima Curaçaa. Bilo je vrijeme za proširiti ga na nova tržišta i za akviziciju novih gledatelja. I naravno, za još više utakmica koje mogu prodati, a mi svi skupa gledati. A upravo je taj poslovni interes otvorio vrata pričama za koje ćemo poslije tvrditi da predstavljaju ono najljepše u nogometu.

Nego, vratimo se na utakmice – onu moju i onu Vozinhe i Messija. Točnije u timeline gdje smo stali, između gorke pive s dečkima i mog odlaska doma.

Dovezao sam se doma svojim Hyundaijem i nakon napornog dana napokon izuo svoje Adidas tenisice pa odradio ‘balkansko tuširanje’ Rexoninim dezićem. Sve kako bih mogao što prije upaliti svoju Hisense telku i otvoriti limenku Stelle – iako mi žena sere da sutra moramo u grad pa da popijem tih par limenki Coca-Cole koje mi je jutros kupila. Ta fora s odlaskom u grad uopće nije ni bitna, jer zapravo sve to radi samo kako bi izbjegla to da opet u krevet dolazim smrdeći po pivi. Skoro sam na kraju i ostao spavati na kauču, ali ne zbog pive nego jer sam joj u jednom trenu prisrao kako mi je opet kupila Lay’s s nekim tupavim okusom iako zna da volim samo obični. Jebiga, nema veze. Ako se sad sredim i na vrijeme naručim Deliveroo, kroz dvadeset minuta bih se mogao gozbit McDonald’som. Bez obzira na to što ću kasnije plakat kako sam prasac i kako pol para s moje Visa kartice odlazi na te glupe dostave. Nema veze – kilo gore, kilo dole…

Svaka od gore navedenih firmi – onih istih s kojima sam upravo proveo cijelu večer a da to nisam ni primijetio – plus još gro manjih i većih korporacija, odlučila je puno svoje love uložiti u sponzoriranje najiščekivanijeg sportskog događaja na svijetu i njegove najiščekivanije edicije svih vremena. Nisam ja postao dio tog sustava kad sam upalio prijenos – dio sam ga bio već dok sam se tuširao, večerao i kukao oko čipsa. Makar žmirio tijekom hydration breakova i half-time showova, makar gledao prijenos na kanalu koji je svaku dostupnu pauzu napunio reklamama ili iz protesta ostao na slici praznog terena – utakmica tu ništa ne dodaje, samo otkriva. Naša je državna dalekovidnica, naravno, odlučila zaraditi koju kintu na tim reklamama, bez obzira na to što su njezini predstavnici u svakoj mogućoj prigodi uputili riječ ili dvije protiv novog FIFA-inog izuma. Logično, nisu budale. Jer, kao i svi mi, žele od spektakla uzeti sve što im odgovara, a zatim se ponašati kao da nemaju apsolutno nikakve veze sa sustavom koji ga je proizveo.

Ako stvarno želite nogomet izvan tog sustava – ja idući tjedan ponovno igram nogometnu utakmicu na istom nogometnom terenu, vjerojatno ponovno s istih pet ljudi na tribini. Ako vam se to ne gleda, možete se spustit do kvartovskog stadiona pogledati nižu ligu, ženski nogomet ili rekreativce. Jer to je isto nogomet, zar ne? I to je taj nogomet koji vi želite da pripada narodu. Ne Messi, ne Mbappé niti Haaland, niti vaš profesionalac iz HNL-a ili bilo koje druge lige koji je sada kritičar sustava, a koji bi, htjeli to vi ili ne, njegove blagodati objeručke prihvatio da je bio bolji igrač ili da nije sjebao koljeno u juniorima. Taj nogomet je odavno prestao biti onakav kakav vi želite da bude i svakim danom je od njega sve dalje. Jednom kada to shvatite uspjet ćete u njemu uživati onako kako i trebate – jer svakim danom on je sve bolji i bolji. Ne moralno, nego taktički, tehnički, a pogotovo produkcijski.

Dotad, molim vas, nađite neki drugi razlog za ljutnju – ne sumnjam da ćete uspjeti. Uostalom, VAR vam nikad neće otići, pa uvijek imate rezervu. I vidimo se za četiri godine – s, nadajmo se, još većim show programom od turnira.